Rukopisi novog doba (dr.sc. Ana Peraica)

— —
11/05/2011

Idolatrija i tekstolatrija
Kako je i sama tema Salona bila pismo, trudila sam se dobro pročitati svu poštu, s namjerom da ulovim dublju poruku Salona. Između ostalih pisama, sjetnih i vedrih, optužujućih i laskavih, jedan autor je tvrdio kako je upravo tema sasvim irelevantna za suvremeno doba, napose za Hrvatsku, zemlju koja je počela duboko roniti po (ne samo vlastitome) dnu. Komentirao je kako se radi o bijegu, eskapizmu u sasvim nebitne teme i naveo čitav niz još blesavijih primjedbi. Nije da me kao aktivistkinju taj komentar nije dotakao. Uistinu, negdje u mom uvodnom tekstu koncepta moglo se pronaći poprilično tema koje reverberiraju retro-estetikom, konotiraju melankoliju svijeta, u kojem jedna sasvim obična, gotovo banalna vještina koju ovlada i dijete, nestaje. Nestaje dakle nešto banalno i uistinu se postavlja pitanje da li se banalnome može posvetiti najveća godišnja selekcionirana izložba u Hrvatskoj?No već u samom početku definicije te banalnosti, nisam bila svjesna da li nestankom rukopisnog nestaje i nešto što je idealan dio odrastanja, dio nasljeđa, dio kulture ili cijele civilizacije, ili pak tek puki dio prakse samoga čovjeka, koji više ima veze s nekom mehanikom ruke – slično hodanju – u kojem je krajnji rezultat kržljanje ruke… No, kako je Zagrebački salon ove godine dopao umjetnike primijenjenih umjetnosti u kojima je rukopis imao sasvim drugačije značenje nego u praksi distribucije teksta, nadala sam se sasvim drugačijim odgovorima, onima koji govore o opstanku, adaptaciji, modifikaciji… banalne vještine u neke nove kulturalne i civilizacijske matrice.
I u samoj postavci natječaja direktno se sugeriralo kako alternativno i sasvim suprotno od vizualne kulture, u koju spadaju i primjenjene umjetnosti, postoji i neki drugi svijet, onaj teksta i literacije. Tome nas uči i povijest umjetnosti, koja kao disciplina nadgrađuje svijet slika meta-tekstovima, bilo u smislu povijesnih prijemosnica ili komentara i interpretacija. No, upravo ta gradnja sustava vrijednosti formirala je dugoročno hijerarhiju u odnosu teksta i slike. Naime, svaka je interpretacija tek parazitska poruka, koja ne bi ni postojala da nije vizualnih artefakata. I štoviše, postoje dublje, čak i filozofijske pretpostavke kako vizualno služi kulturalno zaostalijima, nepismenima, dok u tekst mogu proniknuti rijetki, kroz dugo vrijeme razvoja civilizacije. Povijest urbane skulpture tako se veže upravo uz nepismene mase koji ne mogu čitati svete tekstove, a slične teze daju se naći i u suvremenim interpretacijama utjecaja fotomontaže u 2. svjetskom ratu u velikoj i većinski nepismenoj Rusiji. I medijske teorije rado će prigrliti ove interpretacije i postaviti vizualnu kulturu kao osnovu popularne kulture, dok će tekstove proglasiti elitnima.
No, primjenjene umjetnosti oduvijek su baratale tekstom, bilo na način ispisa imena umjetnika, njihovih gildi ili kao dekoraciju, a nešto kasnije i sami vizualni umjetnici počinju koristiti tekst kao vizualni element. Tako još od doba Moderne tekst emancipirano ulazi u vizualnu kulturu, kroz kolaže i fotomontaže, ali i slikarske i skulpturalne radove. Ipak, kultura i dan danas teži razdvojiti tekst od slike, najčešće superimponirajući tekst samoj slici, u vidu anotacije, razjašnjenja, interpretacije.
Ipak, ono što ćemo vidjeti na ovoodišnjem Salonu nisu tekstovi, već uistinu – slike, vizualni artefakti, koji ovaj put progovaraju o slovima i riječima. U tom pogledu Salon je, osim što je po prvi puta i sam tekstolatrijski, to jest – on se izražava radije kroz tekst nego slike, dok istodobno funkcionira u medijima slika, te tako opet djeluje i – idolatrijski.  Unatoč teorijskom razdvajanju i pokušajima tekstualne povijesti da se odmakne od vizualne, koristeći se temeljima antičke filozofije, i ovaj Salon opet će pokazati preplete teksta i slike i to na nekoliko nivoa; kada tekst postaje slikom no i kada slike postaju tekstom, a zaći će i u mnogo dublje razlike.

Tekst ili slika?
Tema Salona, dakle, postavljena je u vidu formalnog pitanja primjene aplikacija rukopisne matrice, u smislu nesavršene mehaničke replikacije, rukotvorine koja u sebi neminovno sadrži i grešku, obzirom je djelo čovjeka koji i sam postaje greška u svijetu savršenih replika. Na ovo metodsko, radije nego stilsko pitanje, umjetnici su odgovorili uistinu širokim spektrom primjena i mogućnosti korištenja rukopisa u društvu koje je odavna nadišlo i mehaničku reprodukciju i zašlo u doba još prefektnijih replika, klonova, i u društvo stereotipa. No, upravo ta stereotipizacija teksta, njegovo pretvaranje u čitke i jasne fontove, izbacila je u prvi plan problem ne rukopisnoga, već radije greške ponavljanja. Izumljivanjem novih i novih strojeva, i rukopis se mijenjao, postajao brži i neuredniji, no i počeo mimicirati mašinske ili digitalne fontove.

Rukopisi
I sam Salon postavljen je na način da progovara o tekstu u doba stereotipa no i u doba hipertekstualnosti. On je izgrađen oko vlastite narativne linije koja nije povijesno kronološka, već radije konceptualno dekonstrukcijska. Njene teme vidljive su, osim u samom postavu, i u ovom katalogu, koji nije složen abecednim slijedom imena izlagača. No čitatelj kataloga daleko od toga da će moći doživjeti cjeloviti tekstualni univerzum izložbe, iskustvo ulaska u svijet teksta odnosno hiperteksta, s ozbirom da će ponekad i giganteskni tekstovi biti smanjeni u format knjige. No krenimo redom na ovu virtualnu turu kroz slova, tekst i pisma u primjenjenim umjetnostima danas.
Na samome početku Salona, pa i ove knjige naći će se jedna skulptura, koja je jednu članicu žirija podsjetila na grčku vazu. Iako antička Grčka nije izvorom pisane kulture, već radije spada u visok stupanj njenoga razvoja, ova će vaza simbollički naznačiti pred-tekstualne civilizacije. Prije društva teksta postojalo je društvo slika, društvo hijeroglifa. Na izložbi potom slijedi nekoliko osnovnih abecedarija, koji ne markiraju povijesno već osobno vrijeme upoznavanja vizualnoga identiteta slova. Iz tih kompendija mogu se sročiti osnovne kombinacije, kao u dječjim igrama; iz tih u osnovi vizualnih oblika mogu se slagati križaljke no i mnogo kompleksnije stvari, u njih se da preslikati cijela naša kultura u svim multiplicitetima jezika.
Druga cjelina su tipografije, one korisne i neke sasvim beskorisne, no u oba slučaja inventivne. Tako su neki fontovi zabavni, poput tipografije koja progovara o samoj povijesti umjetnosti kao izvorištu stila, nanovno izumljujući slovne tipove na način Archimbolda. Drugima je izvorište upravo u rukopisnom, a koji zajedno s veselim fontovima od povrća i voća postaju anakronizmom, svojevrsnim nonsenseom McLuhanskih teza. Slijedi tema ikoničkih pisama, među kojima (iako nema onog klinastog) sama fotografija zauzima mjesto predikoničkoga, a tekst se koristi na način slike, stvarajući kompozite rečenica.  Suprotstavljeno je Brailleovo pismo, kao jedino pismo koje iako jest vizualno u primarnom načinju recepcije spada u nevizualna pisma.
Naredna je tema procesualnosti i pisanja kao geste.  U ovom odjeljku možemo vidjeti i klasične vještine kaligrafije, one istočne i one zapadne. Kao i u starim skriptorijima, svaki rukom pisani artefakt je neponovljiv, različit, svaki je pojedinačan. Iako tekst eventualno može biti isti, ljudska greška, no i sam stil kao greška (u smislu specifičnosti) odaje vlastitoga tvorca. Rukopis je autentičan, pojedinačan, neponovljiv. Na jedan sasvim drugačiji način to će pokazati i Hommage Editi Shubert, koji je pastiš i citat, vrlo svojstven postmoderni, i koji jasno definira ikonički rukopis na nivou prepoznatljivoga stila, kojega opet sasvim površno tumači kao uzorak. Iako ovakve intervencije nisu nove u arhitekturi, ono što je specifično i novo je prepoznavanje autohtonih zagrebačkih grafita na ulici između dva kolodvora, a među kojima se nalazio, svojedobno i sam Julije Knifer. Ti grafiti, zapravo oslikani zidovi, vjerojatno su bili prvi u nizu rukopisnih intervencija u arhitekturi, a koje prethode čak i korištenju grafita.

Pisma umjetnika
I nakon procesa, preći ćemo na intimne i socijalne komentare, ono čemu rukopis i služi, odnosno na prijenos poruke. Zadnji radovi dijela izložbe koji se nalazi u prostoru Gliptoteke, privatni i socijalni komentari u modi, premostiti će prijenos osobnog i privatnog do druge izložbe, one Pisama umjetnika koja se sastoji od direktnih poruka onih koji pišu. Privatno pismo uistinu je privatno dok jednoga dana ne izgubi primatelja, završi na ‘Britancu’ kao otvoreni relikt vremena a ne osobe, te nastavi lutati svijetom tražeći vlastiti smisao. Na ovoj izložbi naći će se kako intimnih tako i socijalno angažiranih pisama. Neka su bila upućena i samoj organizaciji ove izložbe te su stoga i vrijedan meta-tekst. Drugi redefiniraju demokraciju kroz zbirnu različitosti potpisa pojedinaca u nekoj masi.  No, poput prethodne cjeline, ni ovaj segment izložbe neće biti isključivo tekstualan. Fotografija kao svjetlopis kojega kontrolira fotograf, na način vlastitoga autentičnog pisma, progovarati će o mediju slike.
U istom, zadnjem poglavlju sva ta pisma ispisana rukopisom, bio on tekstualan ili ikonički, dovest će nas do ključne teme. Što se događa s arhivama u dobu post-mehaničke replikacije? Odnosno, tko će to jednom čitati i da li će znati dekodirati naše rukopise ili ćemo biti suočeni s efektom i nama bliske Bašćanske ploće? Što će se dogoditi ako sva ta naša pisma, upravo zbog kôda rukopisa više ne nađu vlastitoga recipijenta?

Žensko pismo
U zadnjem dijelu ovoga Salona, u temi koja je jedina povijesna i stilska, a to je tema ženskog pisma, proučava se osnova definicije ove kovanice koja već dugo vremena putuje raznim teorijama, izložbama i ostalim kulturalnim produkcijama. Što je to žensko pismo pokušat ćemo definirati upravo radovima u kojima su se autorice bavile pisanjem kao procesom ili slanjem pisma. Ti se rukopisi pišu i brišu, odnosno nestaju sami od sebe. Poneki su i ikonički znaci per se koji nas vraćaju na početak jedne neobične priče o potpisu kao vlastitome logu, trenutku kada sam tekst postaje slika, sasvim suprotno od početne teme ovoga Salona, upravo one kada je slika postala tekstom, vremena prije one naše “Grčke vaze”.

Tekstualne slike i slikoviti tekst
I naposljetku, može se povući zaključak kako rukopis u osnovi nije vezan uz sam tekst, već, kao što naši primjenjeni umjetnici pokazuju, ne mora uopće biti vezan uz tekstualno, čak niti ikoničko pismo. Čak i kada je vezan uz samu tekstualnost, vizualni identitet rukopisa u vidu stilskoga, bitan je koliko i sam sadržaj poruke. Rukopis, bio on uistinu pisan rukom, mašinski ili digitalnom replikacijom, funkcionira i kao slika, jer u osnovi on i jest niz sličica.
Stoga, unatoč činjenici da se rukopisno u samom početku luči unutar teme tekstolatrije, kao substancijano različite od idolatrije, može se zaključiti kako upravo korištenje rukopisa u vizualnoj kulturi, napose primjenjenim umjetnostima, premošćuje veliki kulturalni antagonizam između nečega što smatramo Zapadnim, kao primjerice slike, odnosno Istočnim, a što je radije tekst, linija; te jednako tako i između nečega što smatramo kompleksnim i onoga što moguće vidimo i kao banalno, što je opet jedna od teza odnosa teksta i slike. Svijet koji je teorijski raspolučen na dvoje, na banalnu binarnost. Na kraju, hodajući tekstualnim svemirom ove izložbe opet vidimo samo slike.

dr.sc. Ana Peraica

U Splitu, 26. travnja 2011.