Predavanje u okviru 46. zagrebačkog salona – primijenjene umjetnosti i dizajn
Siniša Reberski: Zapadna kaligrafija
srijeda, 18. svibnja u 17 sati
ULUPUH, Preradovićeva 44/I, Zagreb
Predavanje “Zapadna kaligrafija” daje nam sliku o korištenju fonetskih znakova kao osnovnih gradbenih elementa u djelima suvremene likovne umjetnosti u njenim najrazličitijim pojavnim oblicima. Usprkos tomu što je tradicija zapadne kaligrafije stara kao i sam alfabet, danas je ona pomalo potisnuta na margine likovne umjetnosti Zapadne civilizacije. Nepravedno smještanje kaligrafije u sfere hobizma, rukotvorina i dekoracije ispravljaju svojim radom brojni umjetnici koji na Zapadu pismena koriste u najrazličitijim vidovima likovnosti. Sposobnost istovremenog prenošenja slojevitih informacija podjednako vizualnim i verbalnim putem slova promovira kao izuzetno pogodan oblikovni materijal za djela suvremene umjetnosti.
Velika nagrada 46. zagrebačkog salona:
- Munira Serdarević: Kutak intime
Tri jednakovrijedne nagrade:
- Boris Ljubičić: Baščanska ploča
- Danijel Srdarev: Umjetnost za djecu
- Krunoslav Kovač: Hommage Editi Schubert
Galerija ULUPUH, Tkalčićeva 14, Zagreb
17.5. – 24.5.2011.
U utorak, 17. svibnja u 19 sati u Galeriji ULUPUH (Tkalčićeva 14 u Zagrebu) otvara se izložba ŽENSKO PISMO. Izložba je dio programa 46. zagrebačkog salona / primijenjene umjetnosti i dizajn, s temom RUKOPISI NOVOG DOBA, a obuhvaća radove 4 pozvane autorice, eminentne hrvatske umjetnice: Lale Raščić, Neli Ružić, Renate Poljak i Tine Gverović.
Idolatrija i tekstolatrija
Kako je i sama tema Salona bila pismo, trudila sam se dobro pročitati svu poštu, s namjerom da ulovim dublju poruku Salona. Između ostalih pisama, sjetnih i vedrih, optužujućih i laskavih, jedan autor je tvrdio kako je upravo tema sasvim irelevantna za suvremeno doba, napose za Hrvatsku, zemlju koja je počela duboko roniti po (ne samo vlastitome) dnu. Komentirao je kako se radi o bijegu, eskapizmu u sasvim nebitne teme i naveo čitav niz još blesavijih primjedbi. Nije da me kao aktivistkinju taj komentar nije dotakao. Uistinu, negdje u mom uvodnom tekstu koncepta moglo se pronaći poprilično tema koje reverberiraju retro-estetikom, konotiraju melankoliju svijeta, u kojem jedna sasvim obična, gotovo banalna vještina koju ovlada i dijete, nestaje. Nestaje dakle nešto banalno i uistinu se postavlja pitanje da li se banalnome može posvetiti najveća godišnja selekcionirana izložba u Hrvatskoj?
